“Ja sam otac koji boluje od raka, a ovo je ono što znam”

Bum.

U petak, 30. svibnja 2014., otkrio sam da bolujem od raka pluća u četvrtom stadiju. Ljudi u mom stanju generalno ne žive dugo, a liječenje je ograničeno na to da mi iduću godinu učine što izdržljivijom. Postoje druge opcije o kojima ćemo možda razgovarati kasnije (eksperimentalno liječenje) i trudim se ostati optimističan, ali realno, mislim da znam na čemu sam.

Prije četiri godine, u ljeto 2010., bili smo na Bethany Beachu i svi su se odlično provodili. Naša obitelj i neki prijatelji gradili su kule od pijeska, kupali smo se i načelno se dobro provodili. To jest, svi osim nervoznog mene. Imao sam stotine nepročitanih mailova i na desetine ideja za blogove koje nisam imao vremena napisati, a bio sam okružen s previše pijeska i premalo kave. Pokušao sam se pretvarati da se dobro provodim, ali ljudi su vidjeli da se ne osjećam ugodno i što je još gore, nisam htio biti tamo.

Odlično sam se provodio, a nisam to ni znao

Tek sam na povratku kući doživio prosvjetljenje. Naime, tada sam shvatio što sam sve propustio. Tek sam na povratku kući shvatio da proživljavam najgoru tragediju ljudskog postojanja – odlično sam se provodio, a nisam to ni znao.

To je bio dobar dan jer jednom kad doneseš tu odluku, čovječe… U raju si svake sekunde svog života. I to je raspoloženje trajalo, a stvari su postajale sve bolje jer tog sam ljetnog dana donio svjesnu odluku koju sam bio u stanju nadalje iznova donositi podsvjesno. To mi je pomoglo da razlikujem život u paklu u kojem sam neprestano u zaostatku, neprestano nezadovoljan i nikada ispunjen – uvijek u zaostatku s pisanjem, u odnosu sa suprugom, s prijateljima i djecom – od života u raju, gdje čak i kad poželim više, u isto vrijeme znam da imam sve.

Raj na zemlji

Vjerujem u raj na zemlji i vjerujem da ga je moguće pronaći ako to želite. Ja sam ga pronašao ovdje:

U dugim vožnjama sa svojom djecom. Mogao sam se osjećati loše jer sam ih neprestano morao vozikati u školu i nazad, ali umjesto toga, iskoristio sam te vožnje kako bih s njima razgovarao o svijetu u kojem žive i svijetu u kojem živim, da ih upoznam s dobrom glazbom i porazgovaram s njima o važnim, ali i besmislenim stvarima.

Pronašao sam raj na prljavom podu košarkaškog igrališta. Moja tada dvogodišnja kći u podne bi izašla iz vrtića pa smo satima znali čekati njezinog brata da izađe iz škole prije nego se vratimo kući. Sve te dane provedene s kćeri zauvijek ću pamtiti, a nadam se i ona. Naime, četiri bismo sata sjedili, ručali i odlazili u igraonicu gdje bi mi radila plastične sendviče i čaj, pa bismo se nakon toga utrkivali do košarkaškog igrališta i igrali košarku. U prijevodu, ona bi predvodila paradu hodajući po crnoj liniji, a ja bih je pratio, driblajući. Ona je izmislila tu igru i nazvala je “Idemo na rođendansku zabavu”. Nakon toga bismo sjeli na parket, raširili noge i dodavali se loptom. Nakon toga željela je da je zagrlim pa bismo zagrljeni sjedili na parketu dok su ljudi oko nas igrali košarku.

No, čak i u raju na zemlji postoje problemi. Preselili smo u novu kuću u ožujku. To je predivna kuća. Kuća iz snova. Kuća u kojoj će moja djeca odrasti i to mi slama srce. Nije me briga za mene, stvarno nije. Imao sam odličan život kakav bi mnogi poželjeli, ali postoji jedna stvar… Stvar zbog kojeg bih se svega odrekao – želim vidjeti svoju djecu kako odrastaju.

Odgojio sam ih. Naravno, nekad zanovijetaju, ali u načelu su sretna. Ona su moje remek djelo: dvoje pametne, duhovite, sretne djece prepune ljubavi. I ne mogu dopustiti da to završi. Ne mogu dopustiti da odrastu tužna. Ne mogu dopustiti da odrastaju s prazninom u srcima zbog oca kojeg se jedva sjećaju. Želim da budu sretna. Želim biti prisutan i usrećiti ih.

Želim i da moja supruga bude sretna. Zaslužuje to. Želim je usrećiti ovog trenutka.

Prihvaćanje i tuga, vjerujem da mogu postojati u isto vrijeme. Tuga je neizbježna. Samo sam čovjek i neprestani pokušaji da to nadjačam samo pogoršavaju stvar. Ali prihvaćam to. Prihvaćam da život nije vječan i prihvaćam da je moj kraj blizu. Prihvaćam da je moj život bio i još uvijek jest dar. Prihvaćam i mogućnost da možda neću vidjeti kako moja djeca odrastaju.

No, trebam li se žaliti? Trebam li plakati i pitati se zašto ja? Ili bih trebao prihvatiti činjenicu da sam čak i sad, posebno sad, malo zbunjen, umoran, tužan, ali i da proživljavam najbolje trenutke života.

Ono što znam

Što god se dogodilo s mojim tijelom u nadolazećim mjesecima još uvijek je nepoznato. Ovo je ono što znamo:

Znamo da sam najsretniji kučkin sin koji je hodao ovim svijetom, znamo da ću biti voljen do zadnjeg trena i da će me voljeti ljudi koje je bila čast poznavati – moja supruga koju obožavam i dvoje djece koja me očaravaju svakog trena.

Dopustite mi da zatražim nešto od vas.

Moja djevojčica, ona sramežljiva. Ponekad ćete je vidjeti kako se igra sama i možda ćete pomisliti: “Tako se lijepo igra sam”. Priđite joj. Igrajte se s njom. Treba vas.

Moj sin, tako je osjetljiv. Sve što kažete zapamtit će i analizirati mjesecima u toj svojoj genijalnoj glavi. Ne šalite se s njim samo kako bi nasmijali sebe same – uništit ćete ga. Odgovorite na svako pitanje koja postavi ili ga barem usmjerite na mjesto gdje će odgovor dobiti. Voli se igrati i šaliti, ali morate ga tretirati kao odraslu osobu. Pametniji je od mene i vjerojatno je pametniji od vas.

I moja žena – pustite je na miru. Molim vas, dajte joj da odahne. Što se posla tiče, ona je “Tip A” osobe, ali kod kuće je uvijek spremna odmoriti se i zabavljati. Pomozite joj da se zabavi. Pokušat će sve obaveze preuzeti na sebe, a to je nešto što joj ne smijete dopustiti. Reci joj da se opusti. Da uzme pauzu. Pomozite joj da uživa u životu, ne trpajte je u ladice i ne ograničavajte je. Kad ste u njezinoj blizini, ne koristite riječ koje počinje s R. Ona nije ta riječ. Nije tako jednostavna za opisati. Znate li što je ona? Ona je kći kakvu bi svaki roditelj poželio i majka za kakvom svako dijete žudi. Iako sam ja taj koji je vrijeme provodio kod kuće i preuzeo veliki dio odgoja ove fantastične djece, ništa ne bi bilo moguće bez nje. Ona će ih nastaviti odgajati, djeca će odrastati i postati još bolji tinejdžeri i odrasli ljudi zbog njihove majke.

I ona je žena mojih snova. /Izvor: magazin.ba/

Ostavite komentar